O prijateljima

Imam veliku sreću da poznajem puno dobrih, mladih, sposobnih i nadasve pozitivnih ljudi. Tijekom proteklih nekoliko godina namjerno sam se okružio onakvima kakvima se divim i kakvim bih i sam želio postati. Naučio sam tu važnu lekciju još na faksu, pokušavajući prvu godinu nekako sam samcat progurati kroz sve prepreke koje nosi studiranje – s uspjehom ravnim onome s kojim Franck oponaša Nescafe Capuccino :)

Prvu godinu faksa pao sam takvom silinom da mi je još godinama nakon toga zvonilo u ušima. Zapeo sam s gornje strane sita i promatrao kakvi su se sve likovi bez problema kroz njegove otvore provukli na drugu stranu. Ne bih nikome želio lijepiti etikete, ali osjećao sam da je dobar broj njih koji su te jeseni upisali drugu godinu do toga došlo ne toliko svladavanjem gradiva, koliko svladavanjem sustava. Taktika je bila vrlo jednostavna - udruživali su se u grupe.

Dok smo mi solo igrači muku mučili sa hvatanjem svih informacija, hvatanjem dobrih mjesta u predavaonicama (jer samo u prvih pet od ukupno 20 redova čuje se što predavač govori) i raznim drugim izazovima od kojih se sastoji studiranje, timski igrači su podijelili obveze i polagali ispite jedan za drugim, kao od šale. U grupi od deset ljudi deset si puta jači jer imaš deseterostruko više senzora – ne jedan, već deset pari očiju i ušiju.

Možda i najvažnije od svega, kada deset ljudi plovi u čamcu i jedan slučajno ispadne, onih devetoro najčešće će uspješno izvući nesretnika iz hladne vode i povući ga na sigurno, nazad u čamac. S druge strane, kad ploviš sam i ispadneš iz čamca, sudbina ti je najvjerojatnije zapečaćena. 

Lekcija za čitav život.

Kad sam bio klinac od šest-sedam godina, jako mi je smetalo kad bi mi starci rekli „s kim si, takav si“. Smetalo mi je to jer se odnosilo na mog super prijatelja iz dvorišta koji je znao biti problematičan, onako kako to zna biti razigrana balavurdija :) S njim u kompi sam i ja nehotice znao napraviti nešto što mi samome možda nikad ne bi palo na pamet. Bio sam toga svjestan i tada pa mi je baš zbog toga i smetalo što su mi starci često nabijali tu staru narodnu na nos.

Pokušavao sam kasnije još dugo dokazati sebi i drugima da je to samo loša seoska parola. Sve dok nakon pada prve godine faksa nisam odlučio iskoristiti to nepisano pravilo sebi u prilog. Uspjeh nije izostao. Premda se moje studiranje dobrano otegnulo, stigao sam do kraja tog puta i za to sam velikim dijelom zahvalan upravo svojim kolegicama i kolegama s kojima sam bio u istom timu.

Uvijek je lakše u grupi koja puše u ista jedra. S kim si, takav si. Zato sam se odlučio okružiti onakvima kakav i sam želim biti. Prijatelje si, za razliku od roditelja i braće/sestara te ostale rodbine, možeš birati. Svi mi biramo svoje prijatelje, kao što i oni biraju nas. Razlika je samo u tome biramo li ih svjesno ili nesvjesno.

Put do uspjeha je apsolutno nepredvidiv. Dobrim dijelom i stoga što uspjeh kao pojam svakome znači nešto drugo. Oni koji su uspjeli kažu kako se upravo put do cilja pokazao najvećim bogatstvom u njihovim životima. Zato si ljudi uvijek postavljaju nove i nove ciljeve - žele stalno putovati do neke nove zacrtane točke na mapi života. A za svaki put, znaju to iskusni putnici, valja se dobro opremiti.

Na putu do uspjeha moje pozitivne misli su kao par vrhunskih cipela u kojima spremno koračam naprijed. Moje emocije su kao kompas koji mi govori idem li u pravom smjeru. Moje želje su snažna baterijska svjetiljka kojom osvjetljavam put kad me na putu ulovi mrak. A moji prijatelji - oni su mapa koja mi u svakom trenutku govori gdje sam i kamo ću na koncu puta stići. Zato pazim da su pravi :)

Želim vam puno uživancije na putu do vrha

Naravno da se nije dogodilo ništa sudbonosno. A kao da su svi koji su bili na tulumu toga bili i svjesni pa se držali svatko za sebe i par svojih najbližih frendova. Odradili smo odbrojavanje - ja sam šutio jer mi je to totalno djetinjasta praksa - izljubili se kolektivno, a tulum je ubrzo i službeno umro, barem za većinu.

Tko je došao truo, jednako truo je s tuluma i otišao. Isto vrijedi i za novu godinu. Proporcionalno trudu uloženom u pripreme za doček, raste praznina koju osjećaš 1.1. kad se probudiš i otpiješ prvi srk prve ovogodišnje kave. Srećom, odavno sam dočeke počeo doživljavati kao svaki regularni tulum, dapače jedan od lošijih tijekom godine. Onda "se mora" biti sretan i dobre volje, "mora se" ludo zabavljati. Jer kao svemir je svjestan da ćemo od te noći drukčije bilježiti vrijeme i upravo zbog toga što ćemo godinu pisati s jedinicom umjesto s nulom na kraju, pružit će nam se bezbrojne nove prilike, dobit ćemo na lotu, skinuti 20 kila, naći bolji posao... Je, kak da ne :)

Moja prva ovogodišnja kava bila je mirisna i ukusna, baš kao i sve ostale tijekom prethodne godine. Krivo bi bilo reći da sam otkrio tajnu. Umjesto toga, potvrdilo se istinitim ono što sam oduvijek osjećao. Odbacio sam učenje ljudi kojima je jedina referenca to što su se rodili prije mene. Počeo sam upijati što kažu oni kojima su reference uspjeh i osmijeh od uha do uha.

Redom, bez iznimke, to su pozitivno nastrojeni pojedinci s visokim mišljenjem o sebi. Oni drugi - a to su pak redom oni s manjkom samopouzdanja - za ove prve reći će da su "bahati, prepotentni i puni sebe". Prava istina je da su svjesni svojih vrlina jednako kao i svojih manjkavosti. Razlika između prvih i drugih je da se uspješni usredotočuju na svoje prednosti, a zavidni i neuspješni stenju pod teretom razmišljanja o svojim manama. Kako bi rekao moj dobar prijatelj, "problem je u bulji" :)

Svi mi imamo svoj unutarnji kompas. Kad ga slijedimo, osjećamo se dobro. Kad idemo u suprotnom smjeru, osjećamo se loše. Zato se često ne osjećamo dobro kada slijedimo savjete drugih ljudi. Ma koliko nam ti ljudi bili dragi i ma koliko nam oni željeli dobro, njihov kompas mjerodavan je samo za njih same. Smjer koji pokazuje njima, za nas može biti posve pogrešan. Stoga treba vjerovati svom kompasu i ne dozvoliti drugima da nam režiraju život.

Na kraju ovog samouvjerenog izlaganja želim vam svima da si ostvarite sve želje. Nemojte se previše truditi jer tajna nije u količini rada, već u otpuštanju kočnica i spremnosti da prihvatite sve lijepo što si želite. Budite spremni na uspjeh i na emocionalni uspon koji s uspjehom dolazi. Budite spremni za promjene jer promjene su iskustvo koje je jedino pravo, trajno bogatstvo. Činite sve zbog čega se osjećate dobro i činite to često. I zapamtite: užitak nije u dolasku na cilj, već u putovanju.

I naravno, guštajte u dobroj kavi ;)

Franck Capuccino: vodenasta laž

Poruka ljudima iz Francka:

Okanite se proizvodnje instant kave koju ljudi u kafićima naručuju kao Nescafe.

Zahvaljujući Franckovim instant splačinama razvio sam novu naviku: čim uđem u kafić, prije nego što sjednem za stol, bacim pogled na police iza šanka. Dva su znaka za uzbunu: velike crveno-bijele šalice s Franck logotipom ili kutije s Franck instant kavom. Uočim li bilo što od toga dvoga, okrećem se na peti za 180 i napuštam prostoriju.

U početku bijaše Nescafe: classic, vanilija, čokolada i irish. Bijaše tu i Jacobs. Tek pravi eksperti okusili bi razliku. A onda je stigao Franck sa svojim razvodnjenim instant napitkom koji s "originalima" ima zajedničkoga koliko i MP3 player s Hrelića ima s iPodom (da, ima onaj veliki bijeli krug). Za razliku od Nescafea i Jacobsa, Franck je doslovno bezukusan. Voda. Ako mislite da ipak ima aromu, razočarat ću vas - to je okus umjetnog zaslađivača. Pjena je šupljikava i mlitava, napitak vodenast i razočaravajuće blijede boje. Pljačka, prijevara, uvreda.

I zato draga gospodo iz Francka, dajte si malo truda i napravite to kako spada. Ne znam kakvo mito i korupciju nudite vlasnicima kafića koji nadalje podvaljuju vaše splačine mušterijama po jednakoj cijeni kao da nude pravi "nes". Postoji još nekoliko oaza u koje odlazim na kavu, ali budu li i oni prešli na Franck instant kavu, prestajem ići u kafiće. Ovo je otišlo tako daleko da kafiće više ne dijelim na pušačke i nepušačke, već na one u kojima se može popiti pravi nes i onaj vaš, lažni, vodenasti.

Znam da znate. Napravili ste fenomenalan posao sa Superioreom. To je bez premca najukusniji espresso (i iz najseksi šalice) koji sam ikada pio. Ali instant-ice su vam dno dna. Lošije od toga ima za kupiti valjda samo u Lidlu, ali tamo to košta 1 kunu.

P.S.

Morao sam se ispucati. Netko je doma donio Franck Capuccino Classic i odlučio sam mu dati još jednu šansu. Za par minuta osjećao sam se kao totalna lakovjerna budala. Idem sad proliti tu laž iz šalice i napraviti si Nescafe, pravi :)