Imam veliku sreću da poznajem puno dobrih, mladih, sposobnih i nadasve pozitivnih ljudi. Tijekom proteklih nekoliko godina namjerno sam se okružio onakvima kakvima se divim i kakvim bih i sam želio postati. Naučio sam tu važnu lekciju još na faksu, pokušavajući prvu godinu nekako sam samcat progurati kroz sve prepreke koje nosi studiranje – s uspjehom ravnim onome s kojim Franck oponaša Nescafe Capuccino :)
Prvu godinu faksa pao sam takvom silinom da mi je još godinama nakon toga zvonilo u ušima. Zapeo sam s gornje strane sita i promatrao kakvi su se sve likovi bez problema kroz njegove otvore provukli na drugu stranu. Ne bih nikome želio lijepiti etikete, ali osjećao sam da je dobar broj njih koji su te jeseni upisali drugu godinu do toga došlo ne toliko svladavanjem gradiva, koliko svladavanjem sustava. Taktika je bila vrlo jednostavna - udruživali su se u grupe.
Dok smo mi solo igrači muku mučili sa hvatanjem svih informacija, hvatanjem dobrih mjesta u predavaonicama (jer samo u prvih pet od ukupno 20 redova čuje se što predavač govori) i raznim drugim izazovima od kojih se sastoji studiranje, timski igrači su podijelili obveze i polagali ispite jedan za drugim, kao od šale. U grupi od deset ljudi deset si puta jači jer imaš deseterostruko više senzora – ne jedan, već deset pari očiju i ušiju.
Možda i najvažnije od svega, kada deset ljudi plovi u čamcu i jedan slučajno ispadne, onih devetoro najčešće će uspješno izvući nesretnika iz hladne vode i povući ga na sigurno, nazad u čamac. S druge strane, kad ploviš sam i ispadneš iz čamca, sudbina ti je najvjerojatnije zapečaćena.
Lekcija za čitav život.
Kad sam bio klinac od šest-sedam godina, jako mi je smetalo kad bi mi starci rekli „s kim si, takav si“. Smetalo mi je to jer se odnosilo na mog super prijatelja iz dvorišta koji je znao biti problematičan, onako kako to zna biti razigrana balavurdija :) S njim u kompi sam i ja nehotice znao napraviti nešto što mi samome možda nikad ne bi palo na pamet. Bio sam toga svjestan i tada pa mi je baš zbog toga i smetalo što su mi starci često nabijali tu staru narodnu na nos.
Pokušavao sam kasnije još dugo dokazati sebi i drugima da je to samo loša seoska parola. Sve dok nakon pada prve godine faksa nisam odlučio iskoristiti to nepisano pravilo sebi u prilog. Uspjeh nije izostao. Premda se moje studiranje dobrano otegnulo, stigao sam do kraja tog puta i za to sam velikim dijelom zahvalan upravo svojim kolegicama i kolegama s kojima sam bio u istom timu.
Uvijek je lakše u grupi koja puše u ista jedra. S kim si, takav si. Zato sam se odlučio okružiti onakvima kakav i sam želim biti. Prijatelje si, za razliku od roditelja i braće/sestara te ostale rodbine, možeš birati. Svi mi biramo svoje prijatelje, kao što i oni biraju nas. Razlika je samo u tome biramo li ih svjesno ili nesvjesno.
Put do uspjeha je apsolutno nepredvidiv. Dobrim dijelom i stoga što uspjeh kao pojam svakome znači nešto drugo. Oni koji su uspjeli kažu kako se upravo put do cilja pokazao najvećim bogatstvom u njihovim životima. Zato si ljudi uvijek postavljaju nove i nove ciljeve - žele stalno putovati do neke nove zacrtane točke na mapi života. A za svaki put, znaju to iskusni putnici, valja se dobro opremiti.
Na putu do uspjeha moje pozitivne misli su kao par vrhunskih cipela u kojima spremno koračam naprijed. Moje emocije su kao kompas koji mi govori idem li u pravom smjeru. Moje želje su snažna baterijska svjetiljka kojom osvjetljavam put kad me na putu ulovi mrak. A moji prijatelji - oni su mapa koja mi u svakom trenutku govori gdje sam i kamo ću na koncu puta stići. Zato pazim da su pravi :)
