Živjeti u trenutku

Ne treba mi bolji uvod u ovaj post od činjenice da već mjesecima ništa nisam napisao :) Trenuci nadahnuća obično me preplave kada se uspijem izdići iznad svakodnevnog ritma utrke s vremenom, a to se u zadnje vrijeme rijetko događalo. Namjerno nisam dodao nažalost jer žaljenje za nečim što nismo napravili jedna je od najbesmislenijih stvari. Rekao bih da je žaljenje općenito uzaludna emocija, barem ono žaljenje koje traje duže od nekoliko trenutaka.

Mnoge životne lekcije izvukao sam iz rane mladosti, iz godina igranja i življenja rukometa. Sport te nauči mnogočemu, ali važnije od igračke tehnike i pravila igre su one poruke skrivene između redaka. Evo kako sam natjecateljsku filozofiju iz sporta primijenio na svoj život.

Postoji prilika za pobjedu sve do zadnjeg sučevog zvižduka
Svaki dan imaš priliku krenuti od nule, okrenuti novu stranicu, (probati) prekinuti s lošim navikama odnosno početi ih istiskivati novim, dobrim navikama. Nije gotovo dok god u plućima imaš daha. Nije gotovo ni kad ti se čini da si zatrpan sa 100 tona obaveza, od kojih su ti mnoge nametnute. Uvijek možeš stati, stresti sa sebe sve što te ne veseli i nastaviti put u nekom drugom smjeru.
Jednako tako, nije gotovo ni kad ostvariš najveći cilj u životu. Što sutra? Nije život kad uspiješ, život je dok uspijevaš. Život nije rezultat, život je proces/put, sastavljen od bezbroj malih svijetlih trenutaka. U životu realno nema povlaštenih. Postoje samo oni koji shvaćaju da vrijeme ne čeka nikoga i oni drugi, koji čekaju da netko napravi nešto za njih. Uvijek ima dovoljno vremena, svako vrijeme je pravo vrijeme.

Nema vremena za plakanje zbog napravljenih pogrešaka
Žaljenje? Briga? Prvo označava rasipanje vremena na razmišljanje o nečemu što se dogodilo, a drugo označava rasipanje vremena na razmišljanje o nečemu što se tek treba zbiti. Niti jedno niti drugo neće promijeniti ishod. U konačnici, stvari će se dogoditi tako kako će se dogoditi, a mi ćemo to morati prihvatiti, prije ili kasnije.
Život nagrađuje one koji nezaustavljivo pokušavaju opet i opet. Onaj koji je spreman probati stići će 1000 puta probati i pogriješiti, dok se onaj koji je zakočen žaljenjem ili brigom neće ni pokrenuti. Onaj koji je spreman probati opet i opet na kraju životnog puta neće si imati što zamjeriti - iskoristio je svoje vrijeme. Onaj koji je žalio i brinuo, na samrti će opet - žaliti.
Netko pametan opisao je brigu kao kamate na dug koji još nije ni dospio na naplatu. Zamislite vrijeme kao ogromnu vreću novčića koju ste dobili na ulazu u lunapark, ali novčićima ne plaćate razne vožnje i igre, već plaćate vrijeme boravka u lunaparku, jedan novčić po minuti. Slučajno ste se odlučili provozati nekakvim toboganom koji vas je totalno razočarao. Što ćete napraviti? Razmišljati o tome narednih pola sata? Slobodno, ali tih 30 minuta koštat će vas 30 novčića, koje ste mogli potrošiti za vožnju na iduća tri, puno zabavnija tobogana :)

Greške su dobre jer se iz njih uči
Nije nam baš bilo jasno zašto se trener smiješio kad je ušao u svlačionicu nakon ružnog poraza u utakmici u kojoj smo očekivali glatku pobjedu. Doslovce nismo znali što nam se dogodilo, a on se - smiješio? Objasnio nam je da su porazi dobri jer se iz njih uči. Ono što nisam mogao shvatiti sa 14 ili 15, ali danas savršeno razumijem, jest to da je toga dana i on, sa svojih preko 60 godina životnog iskustva, naučio nešto novo. I zbog toga je bio neizmjerno sretan. Nikada više nismo izgubili utakmicu zbog istih grešaka.
Svaka medalja ima dvije strane, mač dvije oštrice, a akcija dva moguća ishoda. Iz svakog ishoda treba znati izvući ono najbolje, pozitivni maksimum. Uspjeh je sam po sebi dobar i omogućava nam napredak. Greška, pravilno iskorištena, može ponekad i ubrzati put do uspjeha. Jedina loša greška je ona iz koje se ne izvuče pouka. Ključno je nikada ne prestati pokušavati.
Sve što je čovjek ikada naučio i napravio može zaslužiti (nečijim) greškama. Važno je greške ne doživljavati kao osobne poraze. Ako u mislima imate viziju uspjeha, sliku sebe na krajnjem cilju, onda nema te greške koja će vas zadržati u nadiranju. Zbog grešaka će vam uspjeh na kraju biti kudikamo slađi.

Možeš zabiti gol čak i kad si mu okrenut leđima
Meni je pošlo za rukom dva puta. Bilo je lakše nego što sam očekivao jer takvom potezu nitko se nije nadao. Baš ni kao kad sam u prvom razredu srednje zabio gol s nekih 10-11 metara, praveći se da ću samo dodati loptu suigraču. Bacio sam pogled na gol, okrenuo se ulijevo prema srednjem vanjskom, no umjesto da mu dodam, opalio sam prema golu, tamo gdje sam zapamtio da golman ne stoji. Nisam gledao kamo pucam ni gdje će lopta odsjesti. Vjerovao sam instinktu, a bio sam nagrađen zvukom lopte koja se od stative odbija u gol i uzdahu iznenađenja suigrača i publike. Pogledao sam golmana, on je gledao mene i na licu imao grimasu koja je govorila "pa nismo se tako dogovorili...". Trener je rekao: "Dobro je, samo nemoj to više raditi". I nisam, na toj utakmici više nijednom :) Takvim sam udarcima često zabijao odlučujuće golove, baš zato jer su to bili suludi udarci, posve izvan pameti.
Da, nekada moraš biti lud, napraviti ono čemu se nitko ne nada. Dati otkaz usred krize i odreći se sigurnog posla? Apsolutno, onog časa kad ti posao iz zadovoljstva prijeđe u muku i frustraciju. Nema krivog trenutka, kao što nema ni idealnoga. Ključne odluke u životu ne donose se na bazi analiza, već na bazi osjećaja. Vjerujte svojim unutarnjim kompasima i štopericama jer vas nikada neće iznevjeriti.

I tako čovjek krene napisati kratki do srednje dugi post, a završi sat i pol kasnije na dnu teksta kojem se na početku ni sam nije nadao. No, to je najmanje važno. Mnogo važnije, za to vrijeme ispio sam dobar nes i apsolutno guštao. Da, trebao bih češće pisati :)